Radno vrijeme knjižnice: Kliknite ovdje

Elena Ferrante: Genijalna prijateljica – čitateljski osvrt Tomislava Mlinca

„Genijalna prijateljica“ prvi je roman u kvadrilogiji talijanske autorice Elene Ferrante (pseudonim). Iako je svi hvale za književna djela, autorica i dalje piše pod pseudonimom vodeći se mišlju da književno djelo jednom kad se napiše, više ne treba autora. 

Priča je to o odrastanju dviju prijateljica, Elene (Lenu) i Rafaelle (Lila), pričana iz perspektive Lenu. Završava prije punoljetnosti protagonistkinja, ostavljajući dovoljno materijala za preostale tri knjige iz serijala. Bavi se ponajprije odnosom prijateljica, dinamikom njihovog prijateljstva, ali portretira i Italiju u vremenu poslije drugog svjetskog rata, barem dio oko Napulja.  

Lenu i Lila, prijateljice iz dana ranog djetinjstva, zajedno prolaze kroz to djetinjstvo, siromaštvo, i materijalno i duhovno, zgode i nezgode, no kao da sa svime oko sebe imaju vrlo malo dodirnih točaka, kao da nisu pravi dio miljea u kojem se nalaze. Tu prednjači Lila, suhonjava djevojčica koja kao da nije od ovoga svijeta, vrlo pronicljiva, puna duha, slobodoumna, intelektualna alfa ženka kojoj je nemoguće odoljeti i reći ne. No, često je bezobzirna i tvrdoglava, ne mareći puno za okolinu, ona će učiniti ono što je naumila pa makar se svijet srušio. Lenu, pak, njena je poprilična suprotnost, ona je zrcalo Lile, njen povodljivi odraz, Lila je ona koja živi, bezobzirno i svojeglavo, a Lenu stremi kao krivulja asimptoti i baš kad se na tren učini da će se te dvije dotaknuti, Lila promijeni putanju a Lenu ponovo ostaje na vjetrometini podešavanja parametara svoje krivulje… Lenu je duboko nesigurna u sebe, svoju potvrdu stalno traži u drugima, a Lila je apsolutno mjerilo kroz koje Lenu vrednuje samu sebe. Lila je prizma ispred njenih zjenica kroz koju se boja rasipa u njen život. Bez nje nema niti boje, sve poprima samo svjetlije ili tamnije nijanse sive, bez obzira na to koliko događaji koji joj se događaju bili šareni.  

Autorica s lakoćom ostvaruje prijelaze iz introspektivnih analiza, koje Lenu neprestano provodi u svojem intelektualnom staklenom zvonu, prema oslikavanju odnosa među ljudima iz okolice Napulja, naglašavajući strastvenu i divlju prirodu talijanskog puka (plebsa, rekla bi lokalna učiteljica…) do univerzalnih tema koje su primjenjive na svakom mjestu, slažući tako jedan skladan mozaik tema i motiva, koji svaki imaju svoju svrhu, a od kojih jedan ima i svoju antikatarzičnu kulminaciju na samom kraju ovog prvog romana. Suptilno su prikazani antipodi izvanjskog i unutarnjeg doživljaja te sukob zaostale ograničenosti sredine i intelektualnog kozmopolitizma pojedinca. 

Razvojem motiva Leninog školovanja postavlja, neki će ga možda nazvati oholim, pitanje svrhe intelektualne izvrsnosti u učmalom i primitivnom mjestu, što i sâma Lenu primjećuje: „Šepirila sam se svojim uspjesima kao da su srebrna narukvica moje majke, pa ipak nisam znala što bih s tom izvrsnošću.“ te na drugom mjestu, gdje govori o Ninu, momku u kojeg je zaljubljena i koji je jedan od rijetkih na njenoj intelektualnoj razini, kaže: „Umio je ulaziti u rajon i izlaziti iz njega a da se ne zarazi njime.“. 

Stil pisanja je izrazito privlačan, jednostavan i prozračan, a duboko deskriptivan, s lakoćom dočarava i situacije i psihološka te emocionalna stanja, nenametljiv je, nije zvijezda sâm po sebi, nego je u službi onoga što autorica želi reći.

Do ovog prvog romana sam došao potpuno slučajno, ali ostatak serijala ću pročitati apsolutno namjerno…