Pretpostavljam da utopije imaju takvo djelovanje… Bijah opčinjen čitanjem ove knjige, pročitah je u 4 sata, srce mi je treperilo poput vršaka plamičaka u razigranom plesu u starim kaminima San Irenea de Arnois u kojeg je na početku knjige stigla gospođica Prim, mlada, izuzetno obrazovana, samosvjesna žena, došavši na razgovor za posao i ne sluteći kako je došla na mjesto koje će ju „izuti iz cipela“.

Krila Air Utopie odnijela su me u mjesto gdje sam nešto slično prije poprilično godina već vidio… Avonlea, iz tv serije „Put za Avonlea“. Fikcija, ponovo, nažalost.

Međutim, osim utopije kojoj se tako slatko u mislima predati, knjiga obiluje razmišljanjima o velikim temama: edukaciji, stanju u svijetu/društvu, razumu i osjećajima, osjećajnosti, feminizmu, braku, mudrosti i, na kraju, patetično ili ne, smislu života. Nimalo nasilno, a opet pozitivno uznemirujuće, autorica intelektualno šarmantno poziva na promišljanje o spomenutim temama, mjestimično se služeći „ljubić“ smicalicama da uvuče i čitatelja koji nije, kao niti gospođica Prim, odlučio da je vrijeme za buđenje. Iako je utopijski svijet spomenutog mjesta izrazito topao i srdačan, autorica se ne suzdržava niti od kritičkih opaski i mračnih zaključaka, tako da sam imao osjećaj da jedem tortu od optimizma s preljevom od prijekora. Ali, sva sreća, na vrhu je opet optimistična jagoda pa je ukupan okus ipak ugodan nematerijalnom nepcu.

Knjiga obiluje izvrsnim dijalozima, vrlo je zaokružena i uvjerljiva, osim jednog, potpuno prizemnog detalja, kojeg me sram uopće spomenuti. Otkud gospođici Prim lova za putovanje po Italiji…?