Radno vrijeme knjižnice: Kliknite ovdje

Na pronicljivu sugestiju Dace Petrišic i Ivane Grubačević, ovaj sam vikend gotovo u dahu pročitao “Sestrinska zvona”.
“Sestrinska zvona” povijesni je roman Larsa Myttinga, prvi dio trilogije Hekne. Iako, „povijesni roman“ je nekako stručna, suhoparna odrednica. Ja bih ga radije nazvao „roman ispreplitanja“.
Djelo je to u kojem se isprepliću novo i staro, tradicija i težnja k novome, poganska i kršćanska vjerovanja, život i smrt, snoviđenja i stvarnost, često vrlo surova… Motivi su također isprepleteni, imena i likovi kroz prošlost i sadašnjost, sama sestrinska zvona su kao Storionijeva violina u Cabreovom „Ispovijedam“ pratila generacije u životu nalik onome opisanome u „Prorocima fjorda Vječnost“ s rezultatima prilično sličnima prikazanima u „Cloud Atlas“. Eto, izgleda da je roman isprepleten i s drugim djelima i umjetnostima… Portretirano je norveško selo Butangen, zabačeno, njegovi stanovnici, njihov život, brutalni životni uvjeti, meni naprosto neshvatljivi. Cijelo sam se vrijeme pitao zašto se jednostavno ne odsele više nekamo…
Myttingov je izraz čist ali poetičan, s lakoćom uvlači čitatelja u priču, likovi su životni, bez napora ih uspijeva povezati s čitateljem. Djelo je natopljeno sjetom i okovano nekim potmulim osjećajem tjeskobe i nemoći, kao norveška zemlja ledom u zimi. Ako se tračak optimizma i promoli stidljivo kroz ledenu pukotinu, biva zatrpan novim nesmiljenim nanosima snijega. Kao što i sam autor kaže u knjizi, to što sunce sada tako jako sja, to samo znači da će ga uskoro nestati. Sivilo se prelijeva sa stranica na čitatelja i gotovo sam ga mogao opipati, hladnoća kao da je prelazila iz Butangena nošena blagim pokretanjem zraka što ga stvara okretanje svake sljedeće stranice. Pokrio sam se dekom…
I na kraju, kao vjerniku, žao mi je bilo vidjeti gubitak vjere jednog čovjeka i prevladavanje poganskih vjerovanja nad onim kršćanskim prikazano kao svevremenski mir. No, autorska sloboda…

Provjerite raspoloživost knjige na online Katalogu:

Skip to content