Pročitah Ciganina, ali naljepšeg.

Otkuda početi, kako nastaviti, a nekmoli završiti…

Prva misao mi je da se moram ići otuširati… osjećam se nekako prljavo. Tako je knjiga nekako mračna, maglovita, blatnjava, sluzava, gotovo da ostavlja neku ljigavost na koži koju treba izribati sa sebe. Baš kao kad pauk (svaka sličnost je namjerna) plazi po tebi pa se, kad ga zbaciš sa sebe, još neko vrijeme češkaš i osjećaš ga na sebi i najradije bi se oprao da si siguran da ga više nema… Psihološko portretiranje je sjajno, doslovce sam živio s likovima, opisi života seljana i Roma životni i živi, ma Kristian stvarno zna dočarati onu bit, način razmišljanja, uvući se pod kožu i u mozak.

Druga misao mi je da je Novak u Ciganinu uspio ono što Jaume Cabre nije u „Ispovijedam“, spojiti nekoliko priča i pripovjedača u jednu smislenu, logičnu i povezanu cjelinu. Spojio je (preko) nekoliko tema, a sve zajedno ima smisla i ništa “ne strši k’o kurje oko”.

Treća misao mi je da je knjiga mogla i bez bogopsovki i scene orgija s Moldavkama. Potpuno nepotrebno i fujavo, ništa novo i dobro to nije donijelo. Prljavost je već debelo prisutna u knjizi, ovaj mali dodatak mogao je biti prikazan i bez eksplicitnosti, a bogopsovke mi se gade per se.

Ako zanemarim treću misao, izvanredno djelo, mračno, ali kompleksno, ambiciozno, ali i vrhunski izvedeno.