“Tjeskobni ljudi” najnoviji je roman Fredrika Backmana, izdan uz krilaticu na naslovnici “potpuno luda priča”. To doista i jest. Ali istovremeno i nije… To je ta ljepota Backmanovog pisanja, da ne kažem poetike, on umije prikazati nešto potpuno bizarno kao nešto uobičajeno, a da to uopće ne izgleda kao groteska i pretjerivanje, već nešto što bi se moglo dogoditi i samom čitatelju.
Usudio bih se reći da je ovo najzreliji i najkompletniji njegov roman, iako me već Ove oduševio, a Medvedgrad raspametio. Nije izgubio ništa od svježine i poletnosti pisanja, standardna briljiranja su i dalje tu, ali način na koji vodi priču je izraženiji, izražajniji, nekako… bolji. Priču gradi postepeno, na nekoliko  razina, horizont priče se pred nama otvara poput naopakog lijevka, a dijelovi slagalice se tako fino uklapaju gradeći sve čvršću cjelinu. Možda nije Electrolux, ali su svakako inteligentna rješenja iz Švedske.

Kao što sam na početku već rekao, Backman se ovdje u cjelini bavi životom i njegovim nepredvidivostima i začudnostima, uz sveprisutnu dozu optimizma i vedrine, bez obzira na to što mjestimično pogađa i u bolnu točku. Majstor je emocionalnog ringišpila, kao i u Oveu je u stanju u jednom odlomku iz mola prijeći u urnebesni dur i obratno. I dalje je u stanju u jednoj rečenici raskrčiti put do čitateljevog srca i s lakoćom pronaći pravi ključ da ga otvori (Prošaputao im je na uho da ih voli, a  srce mu je umalo puklo kad su zakolutali očima.).
Ako je glavna tema život per se, onda o njoj između ostaloga progovara i kroz nekoliko svojih standardnih preokupacija: problem bivanja odraslim osobama, problem roditeljstva, ideja da svatko nosi neku svoju bol u sebi, ideja da svako ponašanje ima neku dublju priču u korijenu. Backman je u svojim djelima često odvjetnik ljudi koje bismo većina nas odmah bacili u lance i lansirali na kakav Goli otok, gotovo da se čitatelj osjeti posramljen što je tako brzo i olako osudio nekoga…

Psihološki portreti su izvedeni maestralno, a ponovno oduševljava definiranjem nekih sitnih, ili manje sitnih, životnih mudrosti:
– o imenima i nadimcima koje roditelji koriste za svoju djecu: “Onima koje volimo dajemo nadimke jer ljubav za njih traži riječi koje su samo naše.”
– o (neželjenom) utjecaju roditelja na djecu: “To je sinovima nemoguće razumjeti, a očeve je sramota priznati: mi zapravo ne želimo da naša djeca idu za svojim snovima ili da nas slijede. Mi želimo slijediti njih, kad idu za našim snovima.”
Ili jednostavno briljantna dosjetka: “Nije nam namjera braniti pljačkaša, ali i njima se događa loš dan na poslu.”.

Znam da već pomalo izgleda kao da sam zastupnik Fredrika Backmana za hrvatsko tržište, nažalost nisam, ali apsolutna preporuka za roman. Iako, upravo mi pade na pamet, ako već nisam zastupnik, barem bih mogao pokrenuti neku peticiju da uđe u lektiru za srednju školu. Možda klinci počnu nekog bijesa i čitati…