Radno vrijeme knjižnice: Kliknite ovdje

Elena Ferrante : Mračna kći – čitateljski osvrt Tomislava Mlinca

„Mračna kći“ svježe je preveden roman Elene Ferrante (talijanski izvornik izdan 2006.) koji se, kao i „Mučna ljubav“, bavi odnosom majke i kćeri te majčinstvom kao fenomenom.
Majčinstvo se preispituje kroz priču o Ledi, rastavljenoj profesorici, majci dviju odraslih kćeri koje žive s ocem u drugoj državi. Leda odlazi na odmor na more gdje susreće veliku napuljsku obitelj. Pozornost joj prvo zaokuplja mlada majka, Nina, u idiličnom odnosu sa svojom djevojčicom, Elenom, a nakon njih, trudnica Rosaria.

Patološki introspektivna kakva jest, kroz odnos Nine, Elene i Rosarie, Leda počne razmišljati o sebi i svojem odnosu sa kćerima, odnosu sa svojom majkom i događajima iz prošlosti te se pred čitateljem polako diže koprena s unutarnjeg svijeta jedne disfunkcionalne majke koja cijeli život od nečega bježi; prvo od djetinjstva i svijeta povezanog s tim djetinjstvom, zatim od vlastitog nezadovoljstva bivanjem suprugom i majkom prema nečemu za što je mislila da će je ispuniti, onda upravo od toga za što je mislila da će je ispuniti, a trajno, zapravo, od sebe sâme jer nikad nije našla mir, nije uspjela pomiriti „uloge“ s kojima se žena (ovdje podižem uloge pa se usuđujem reći i muškarac, dakle, čovjek općenito) u životu susreće. Njoj kao da je nekoliko uloga istovremeno previše, kao da se samo jednoj može posvetiti potpuno. No, taj nemir izazvao je to da niti jednu ulogu, bez obzira na to je li igrala samo jednu, ili je balansirala između nekoliko njih, nije odigrala dobro. Leda me jako podsjeća na Elenu (Lenu) iz Genijalne prijateljice. Jedna i druga su izvana uspješne, tvrdoglave i uporne, a zapravo duboko nesigurne žene s potpuno disfunkcionalnim privatnim životom, čiji je profesionalni uspjeh, iako je i on više posljedica sretnih okolnosti nego njihovih zasluga, sjajna fasada iza kojih se skriva potpuna ruševina. Obje kao da nikad nisu bile duboko ukorijenjene u svoj život, kao da su jednom nogom uvijek stajale van tog kruga, kao da gledaju film svojega života umjesto da ga žive, kao da su mješavina stvarne osobe i avatara iz „Matrixa“, „Avatara“ ili „Surogata“. Ledino majčinstvo je fatalističko, ono je uteg, nešto što oduzima, ali ne i daje, nešto što trajno narušava prethodno stanje, a ne obogaćuje ga. Ono je posljedica s kojom se treba nositi, a ne dar na kojem treba biti zahvalan; sveprisutni, nadmoćni neprijatelj kojeg se ne može poraziti, ne može mu se pobjeći, već je s njim najbolje sklopiti vazalsko primirje.

No, Elena Ferrante ne bi bila to što jest da osim osnovne ne dodirne i neke druge teme. Progovara o skrivanju nesigurnosti pod krinkom naobrazbe, prokazuje pokušaje stvaranja umjetne ravnoteže narušenog unutarnjeg stanja s pomoću povećanog pridavanja pažnje vanjskom izgledu i naglašava privid koji stvara izvanjski doživljaj osobe te iznosi zapretene, profinjene strahove koji poput nevidljivih niti upravljaju ljudima kao marionetama.

Ferrante u ovom romanu briljira. Jasnoća pisanja je na najvišoj razini; bilo bi pogrešno da napišem kako sam imao osjećaj da gledam slike ili film, ne, imao sam osjećaj da sam tamo, na licu mjesta, dio priče (da sam zloban, rekao bih čak možda i više nego Leda sâma…). Misao je kristalno čista, atmosfera i priča izgrađene su maestralno. Roman nije depresivan, ali je obojen nekim sumrakom, prožet nekom ljepljivom, blago sputavajućom mrežom koja se zalijepi na čitatelja i uvuče ga u Ledin kaotičan mikrokozmos.
Životne situacije, izbori i emocionalna stanja paleta su iz kojih finim kistom slika suptilnu dinamiku odnosa i igre moći između majke i kćeri.
Jezik ponovo ima velik značaj; dijalekt je metafora onog sirovog, nagonskog, silovitog, gotovo animalnog u čovjeku, a književni je jezik metafora uljudbe, (samo)kontrole, pobjede rose razbora nad buktinjom emocija. U trenucima bijesa provaljuje dijalekt, a povratak smirenosti obilježen je upotrebom književnog jezika. I u Ledi se sudaraju dijalektalna prošlost, djetinjstvo, svijet iz kojeg je pobjegla, ali koji je stalno iznova salijeće i poput podsvjesne opruge vraća je natrag u ono čemu se otrgla, te književnojezična sadašnjost u kojoj želi ostati i koja predstavlja trajno sanjani ideal kojem se uz mnogo žrtava približila.
Posebna su poslastica romana bešavne reminiscencije u kojima uranja u dubine prošlosti i elegantno iz njih izranja na površinu sadašnjosti.

Elena Ferrante me oduševila u sagi o prijateljicama, što je bio i moj prvi susret s njom, nešto manje u „Mučnoj ljubavi“ i „Danima zaborava“, a u ovom je romanu ponovo u apsolutno vrhunskom izdanju i nije čudo što je hrvatski prijevod rasprodan.

Provjerite raspoloživost knjige na online Katalogu:

Skip to content