Već i vrapci na granama dosadnjikavo živkaju o tome koliko cijenim Elenu Ferrante, s kolikim ushitom se radujem rezervaciji novog naslova u knjižnici i s kolikim treperavim iščekivanjem uranjam u njen literarni svijet. Tako sam „Lažljivi život odraslih“ pecao preko mjesec dana, trajno imajući otvoren tab u Internet pregledniku na tom naslovu u online katalogu naše knjižnice kako bi svakog dana po nekoliko puta samo kliknuo na refresh gumbić i doznao je li moja Ferrante ribica zagrizla. Nakon dana zaborava svanuo je i dan kad je zatitrao plovak na mom pregledniku ukazavši na jedan slobodni primjerak. Reagirao sam kao gladna žaba kad vidi neopreznu muhu i u nekoliko klikova knjiga je bila upecana.

Tematika ovog romana tipična je za autoricu; u središtu je zbivanja pomalo pomaknuto, nesigurno žensko čeljade Giovanna u adolescentskim godinama, kojemu se spektar emocija bez pretjerano objektivnih razloga šareni i mijenja kao duga zarobljena u uključenoj vešmašini. Opsesivno introspektivni ženski likovi, koji u svakom udahu sebe ili okoline traže simboliku do te mjere da pretvore svoj život u psihološki pakao nesigurnosti i vlastite samonedostatnosti, zaštitni su znak romana Elene Ferrante, baš kao i geografsko-socijalni milje Napulja i njegovih živopisnih stanovnika.

Likovi su vrlo slični kao oni u Prijateljicama, Vittoria (Giovannina teta) je ista Lila, Giovanna je ista Lenu, prijatelji i prijateljice su slični, ima tu bogatih nasilnika, ima i siromašnih koji se uzdignu u akademske visine, muškarci su gamad kojoj je samo jedna stvar na pameti (a nije nogomet); očigledno se ne može pobjeći od tih sad već pomalo i stereotipa u tom svijetu o kojem piše Ferrante. No, srećom, ona uspijeva u poznatoj scenografiji likovima udahnuti uvijek neke nove živote, neke nove komplikacije na temelju kojih gradi i prikazuje svoje stavove i promišljanja. Vrlo je zanimljivo i slikovito portretirala Napulj opisujući ga kao grad na razinama, fizičkim, nadmorskim, ali koje istovremeno postaju i razine staleža ljudi koji na pojedinim razinama žive. Tako je spuštanje u razinama ujedno i spuštanje prema nižoj razini staleža sve do krajnje bijede i siromaštva, fizičkog i intelektualnog. Na isti je način prikazano i groblje; do nepoznatog, malog čovjeka treba se propisno spustiti…

Ferrante u početku romana govori o djetetovom otkrivanju da su njegovi roditelji više od samo mame i tate te nelagodi i ljubomori koje prate to otkriće. Kasnije piše i o prijetvornosti u životu, o sitnim i nešto manje sitnim smicalicama i manipulacijama koje u životu činimo kako bismo dobili što želimo. Piše o opsjednutosti ljudi izdizanjem, pravljenjem boljim nego što doista jesu, unutarnjoj nesigurnosti koja proizlazi iz osjećaja vlastite nedostatnosti, na kraju bih sve to sažeo u opsjednutost samim sobom. Ljudi toliko gledaju sebe da se jedino sobom bave, umjesto da se okrenu prema drugima i skrenu malo fokus sa samih sebe. Možda bi se tada bolje osjećali bez da se pretvaraju biti ono što nisu… Iz romana pršti neka potmula paranoja, svi se boje da će nešto ili nekoga izgubiti, čak i oni koji su naizgled dobili ono što su željeli zapravo nisu sretni nego su u grču, strahu, nelagodi. Svijet je portretiran kao nesigurno, kvarno mjesto u kojemu ništa nije kako se čini da jest, a ljudi kao da svoje živote grade na temeljima od živog pijeska i uopće nije upitno hoće li potonuti u taj glib, pitanje je samo vremena. Dostojanstva nema, ili ga ima u tragovima, niti na jednoj razini ljudskog staleža, niti u najnižim krugovima Napulja, a niti u najvišim.

Lijepo je prikazano kako se posljedice nemoralnog života šire, kako utječu, kako poput vala eksplozije uništavaju što im se nađe na putu… Kao gruda snijega bačena s vrha snijegom prekrivene planine koja kotrljajući se postaje sve veća i pretvara se u nekontroliranu lavinu koja zatrpava… A sve je počelo s grudom i da nije bilo nje, ne bi bilo niti lavine…

Elena Ferrante voli simbolične predmete; u „Mračnoj kćeri“ bila je to lutka, ovdje je to narukvica; oni kao lajtmotiv prolaze kroz djelo i osvjetljavaju pojedine dijelove (lajt ovdje može označavati i svjetlo, ne samo vodstvo…).

Sama radnja nije presudna jer je Giovanni dovoljan običan dan u kojem se može dogoditi bilo što pa da u svojoj glavi konstruira cijeli košmar proturječnih svjetova, no jedan detalj u radnji pokretač je svih sljedećih događaja. Taj detalj je jedna rečenica, rečenica koju je Giovannin otac nes(p)retno izrekao: rekao je da je počela sličiti svojoj teti Vittoriji. Teta Vittorija je u njihovoj obitelji bila oličenje ružnoće i na fizičkom i na svakom drugom planu. Ako je netko gledao film „Inception“, upravo ta rečenica je bila ono sjeme koje je posijano u Giovanninu glavu i koje se razgranalo u sve što se dalje događalo u romanu.

Osim što je ta rečenica bila epicentar potresa u Giovanninu dotad idiličnom životu i katalizator zbivanja u romanu, od prvih stranica romana podsjetila me na zastrašujuću i veličanstvenu moć riječi. Moć riječi kojima često pridajemo premalo pozornosti, bilo da se razbacujemo njima, bilo da ih ne izreknemo kada treba. Uobličene, verbalizirane, one imaju izvanredan potencijal: probuditi, potaknuti, inspirirati, graditi, razveseliti, vinuti duh, ali i slomiti ga, povrijediti, uništiti, razoriti, uvrijediti… Neizgovorene, pak, mogu ostaviti prazninu koju kasnije gotovo ništa s ovoga svijeta ne može ispuniti.

Postali smo društvo koje više ne poštuje riječi, ne bira ih, koje ih troši uzaludno, često ih upotrebljavajući prijetvorno, do te mjere da smo ih gotovo obezvrijedili. Sipamo riječi nemilice, bespotrebno ih rasipajući, pretvarajući ih iz silovite izvorske bujice u široku i tromu, mutnu rijeku u kojoj je teško išta razabrati i koja nema snage ništa pokrenuti. Ironija je tim veća što, u isto vrijeme, ne govorimo dovoljno o dobrom, plemenitom i svetom, jer je to “jednodimenzionalno i nerealno”, ne shvaćajući da, zapravo, zavaravamo sami sebe nalazeći opravdanja za vlastiti moralni status quo i sebeljubni mentalitet egoparadigme vlastitog postojanja.

Iako Ferrante sjajno piše, iako je opet dotakla zanimljive teme, dojma sam da je roman predugačak. Nakon pola, najviše dvije trećine knjige, izgubi se polet i dobio sam osjećaj da je izrečeno sve što se mislilo izreći i da se ništa novo niti značajno u nastavku nije dogodilo niti reklo. „Mračna kći“ je po tom pitanju bila potpuni pogodak. Također, ja sam prilično osjetljiv na završetke knjiga. Moram priznati da mi je ovaj kraj, oprostite mi na banalnom izrazu, bezveze…

No, bez obzira na izrečene zamjerke, roman puno više obiluje dobrim stranama, i, iako nije u svom najboljem izdanju, Elena Ferrante i dalje nudi mnogo.

I na kraju, moram se osvrnuti na jedan komentar na unutarnjoj, preklopljenoj korici knjige. Preuzet je iz lista „il manifesto“ i glasi:

                „Ovo je potrebna knjiga koja pokazuje da su žene danas sposobne biti „iskrene, neustrašive, suosjećajne“, što Lila i Lenu, usko vezane za 20. stoljeće, nisu mogle ili su tek donekle mogle.“.

Taj komentar je pogrešan na toliko razina da nisam siguran da može biti dalje od istine. Ne bih želio previše duljiti, no, dozvolite mi nekoliko rečenica. Žene su uvijek mogle biti iskrene, neustrašive i suosjećajne. Neke su takve bile, neke nisu, neke su takve i danas, neke nisu. Lila je bila, Lenu baš i nije. U ovom pak romanu ne vidim niti jedan ženski lik koji utjelovljuje spomenute vrline. No, ako autor spomenutog citata doista u Giovanni pronalazi, a pretpostavljam da na nju misli, iskrenu, hrabru i suosjećajnu ženu, onda je doista došlo do zamjene paradigmi, do potpunog izvitoperenja tumačenja vrlina, koje očigledno nemaju isto značenje kao što su nekad imale. Za opisivanje vrlina, kao i svega ostaloga, koristimo riječi. A o tome što se, nažalost, danas događa s riječima, već sam napisao.