“Kukci oduvijek privlače djecu svojim izgledom, veličinom, blizinom. Često vidimo djecu kako obilaze moguća staništa kukaca ne bi li ih pronašli, uzeli u ruke i proučavali. prateći njihov interes odlučili smo im pomoći u istraživanju tako što smo im omogućili različite medije za stjecanje znanja poput računala, ručnog USB mikroskopa, grafoskopa, digitalnog fotoaparata, kamere, enciklopedija, slikovnica… U projekt su se uključila djeca obje skupine s ranim učenjem njemačkog jezika u dobi od 3 do 6 godina i njihovi roditelji. Prvo dječje pitanje o tome gdje kukci provode zimu potaknulo nas je na izradu hotela za kukce. Roditelji su izradili kostur, a sobe za kukce smo izrađivali sami. Sakupili smo različite prirodne materijale raznih tekstura (šibe, šaš, daske, grane…) te ih rezali na jednako duge komade. Na pitanje kako će kukci znati da je to za njih, Ana je znala odgovor. Njen tata trlja košnice matičnjakom pa im mirišu. Prvi stanovnik našeg hotela bio je smrdljivi Martin. Pojavio se oko Martinja pa smo tražeći informacije o njemu saznali da je po tome što tada ulazi u kuće i dobio ime Martin. U proljeće je naš začinski vrt bio pun crveno crnih kukaca koje su djeca zvala bubašvaba. Otkrili smo da je to vatrena stjenica, a da je bubašvaba zapravo drugo ime za žohara. Poseban interes djece su izazvala povećala i kamere s kojima su išla u potragu za kukcima koji žive u našem okolišu. Uz pomoć enciklopedija, identificirali smo pronađene kukce. Također je izazov bio tražiti kukce na lišću breze, trešnje, grmovima, a prije toga smo dogovorili pravila ponašanja prema kukcima. Roditelji su nam donosili saća osa, mrtve kukce, pvc ambalažu, knjige i slikovnice. Anin tata, pčelar, donio nam je nekoliko velikih fotografija pčela, dimilicu kojom pčelari umiruju pčele te obukao zaštitno odijelo. To ih se vrlo dojmilo što se vidjelo na njihovim likovnim radovima. Posebno zadovoljstvo je bilo kušanje meda kojemu nitko nije odolio. Uz pomoć grafoskopa proučavali smo građu tijela pojedinih kukaca kao i uz pomoć USB ručnog mikroskopa gdje su starija djeca objašnjavala mlađoj da se noge i krila kod svih kukaca nalaze na srednjem dijelu tijela koje se zove prsa ili leđa. Od sakupljene pvc i metalne ambalaže izradili smo mnoštvo kukaca nakon pažljivog promatranja oblika i veličine. U hrvatskoj i njemačkoj književnosti postoji puno priča za djecu o kukcima. Pronašli smo mnoštvo i o djeci omiljenoj bubamari. U njima se likovi dovode u situacije gdje se zauzimaju za sebe, rješavaju probleme, podržavaju i prihvaćaju prijatelje… Medijska pismenost koju smo razvijali kod djece ovim projektom pokazala nam je da djeca barataju i pravilno rukuju materijalom i opremom, ali da ih treba usmjeravati na izvore informacija i vrijeme korištenja. Razvoj senzomotorne integracije vidljiv je naročito kod mlađe djece koja su imala nagon za istraživanjem, ali nedovoljno iskustva i susreta s kukcima. Važan nam je i ekološki razvoj jer smo shvatili raznolikost, brojnost i važnost svih kukaca u prirodi ne samo zbog oprašivanja, recikliranja i kompostiranja zemlje nego i za biološku raznovrsnost.”

(preneseno s tiskanog letka izložbe koji su izradile odgajateljice)

Radove izrađivali polaznici Skupina s njemačkim jezikom Dječjeg vrtića Ciciban Velika Gorica.

Izložbu osmislile i pripremile odgajateljice: Marija Zagorc, Jadranka Križanić, Renata Kokorović i Milanka Zlodi.”