Radno vrijeme knjižnice: Kliknite ovdje

Čitanje? Da, molim! – preporuke

U Europskoj godini čitanja i Mjesecu Hrvatske knjige 2013. s geslom „Tko čita, (ne) skita!“ ne donosimo vam klasičnu preporuku za čitanje, već skitamo i skakućemo od knjige do knjige, a sve su na neki način vezane uz čitanje (i knjižnice… i knjižničar(k)e!). To su knjige kojih se trebate primiti onda kad ste obeshrabreni, neinspirirani i jednostavno ne znate što biste čitali – osim što su same po sebi sjajne, istog trena potjerat će vas u najbližu knjižnicu, a nama zadati još više posla… U nadi da će sljedeći citati probuditi čitača u vama, želimo vam ugodno čitanje…

Suverena čitateljica

Alan Bennett: Suverena čitateljica

„… Da ju je netko upitao je li joj čitanje obogatilo život, morala bi nedvojbeno potvrdno odgovoriti, premda bi s jednakom sigurnošću trebala dodati da je istodobno lišilo njezin život svrhovitosti. Nekoć je bila samosvjesna, odlučna žena koja zna što joj je dužnost i kani tu dužnost vršiti dok god bude mogla. Sad se suviše često dvoumila. Čitanje nije posao, u tome je oduvijek bila nevolja. A premda već stara, i dalje je bila žena od akcije.

Ponovno je upalila svjetlo, posegnula za bilježnicom i zapisala: „Čovjek ne ulaže život u knjige. Tamo ga pronalazi.““

Povijest čitanja

Alberto Manguel: Povijest čitanja

„… Pa ipak, u svakom slučaju, čitatelj je taj koji čita smisao, čitatelj je onaj koji priznaje i prepoznaje određenu moguću čitljivost u jednom predmetu, mjestu ili događaju; čitatelj je onaj koji mora pripisati značenje sustavu znakova i onda ga odognetnuti. Svi mi čitamo sami sebe i svijet oko sebe da bismo letimično opazili što smo i gdje smo. Čitamo da bismo razumjeli ili počeli razumijevati. Ne možemo bez čitanja. Čitanje, gotovo kao i disanje, naša je bitna funkcija.“

Koliko knjiga!

Gabriel Zaid: Koliko knjiga!

„…Čovjek koji čita pomno, koji razmišlja i sudjeluje u živahnom razgovoru s drugim čitateljima, koji se sjeća i ponovno čita pojedine dijelove, za života se može upoznati s tisuću knjiga. Vrlo brz i gorljiv, ili profesionalni čitatelj, koji se knjigama bavi s posebnom namjenom, može pročitati možda nekoliko puta više, ali i rijetko bitno više od toga. No u prodaji su milijuni knjiga, u knjižnicama deseci milijuna, te još nepoznat milijun knjiga u neobjavljenim rukopisima. Knjiga ima više no zvijezda noću na otvorenome moru. Kako će čitatelj u tom obilju pronaći osobno zviježđe, knjige koje će njegov život povezati sa svemirom? I kako će jedna knjiga u moru milijuna knjiga pronaći svoje čitatelje?“

Sjena vjetra

Carlos Ruiz Zafon: Sjena vjetra

„… „Daniele, ono što ćeš danas vidjeti ne smiješ ispričati nikome. Ni svome prijatelju Tomasu. Nikome.“

Vrata nam je otvorio neki čovječuljak, lica kao ptice grabljivice i guste posrebrene grive. Njegov orlovski pogled sletio je na mene, neproničan.

„Dobro jutro, Isaače. Ovo je moj sin Daniel“, obznanio je tata. „Uskoro će napuniti jedanaestu, a jednoga dana preuzet će dućan. Već ima dovoljno godina da upozna ovo mjesto.“

Čovjek po imenu Isaac lagano je kimnuo i propustio nas unutra. Sve je prekrivala neka plavkasta polusjena kroz koju se jedva nazirali obrisi mramornog stubišta i galerija freski napučenih figurama anđela i nestvarnih bića. Pođosmo za čuvarom kroz taj velebni hodnik i stigosmo do prostrane kružne dvorane u kojoj je pod kupolom što su je odozgor presijecale viseće zrake svjetla ležala prava pravcata bazilika sjenki. Od podnožje pa sve do vrha uzdizao se labirint hodnika i polica prepunih knjiga, nalik na košnicu prošaranu tunelima, stubištima, terasama i mostovima koji su davali naslutiti da se iza njih krije divovska knjižnica nemoguće geometrije. Pogledao sam tatu, zabezeknut. On se nasmiješio i namignuo mi.

„Daniele, dobro došao na Groblje zaboravljenih knjiga… Ovo je tajanstveno mjesto, Daniele, tajni hram. Svaka knjiga, svaki svezak koji vidiš, ima dušu. Dušu onoga koji ju je napisao, i onih koji su je čitali, proživljavali i uz nju sanjarili. Svaki put kada knjiga prijeđe iz ruke u ruku, svaki put kad netko pogledom preleti njezine stranice, njezin duh raste i snaži se. Prije mnogo godina, kada me moj otac prvi put doveo ovamo, ovo mjesto već je bilo staro. Staro možda koliko i sam grad. Nitko ne zna zasigurno kada je nastalo, ni tko ga je podigao. Reći ću ti ono što je otac rekao meni. Kad nestane knjižnica, kad se zatvori knjižara, kad knjigu proguta zaborav, mi koji znamo za ovo mjesto, njegovi čuvari, pobrinemo se da stigne ovamo. Na ovome mjestu knjige kojih se više nitko ne sjeća, knjige koje je progutalo vrijeme, zauvijek žive i čekaju da ih jednoga dama uzmu ruke novoga čitatelja, novoga duha. Mi ih u svojoj knjižari prodajemo i kupujemo, ali knjige zapravo nemaju gospodara. Svaka knjiga koju ovdje vidiš bila je nekomu najbolji prijatelj. Sada imaju samo nas, Daniele. Misliš li da možeš čuvati tu tajnu.“

Moj pogled izgubio se u nepreglednu prostranstvu toga mjesta, u njegovoj začaranoj svjetlosti. Kimnuh, i tata mi se nasmiješi.

„A znaš što je najbolje?“ upita me. Šutke odmahnuh glavom.

„Običaj nalaže da onaj koji prvi put posjeti ovo mjesto mora odabrati knjigu, koju god želi, i posvojiti je, te paziti da ona nikada ne nestane, da zauvijek živi. To je važno obećanje. Doživotno“, objasnio je tata. „Danas si ti na redu.“

Davni trenuci

Kate Morton: Davni trenuci

„…Kada sam se prvi put susrela s Istinitom poviješću Blatnog Čovjeka, bilo mi je deset godina i ležala sam doma, izistavši iz škole zbog bolesti. Bila je to jedan od onih dječjih bolesti zbog koje morate biti u izolaciji tjednima, a ja sam sigurno bila plačljiva i nepodnošljiva jer se mamin u početku sućutni smiješak zaledio u neku vrstu stoičke grimase. Jednog dana, nakon kratka odlaska do High Streeta, vratila se obnovljena optimizma i utisnula mi u ruke neku ofucanu knjigu iz knjižnice.

„Možda će te ovo razvedriti“, rekla je oklijevajući.

Vjerojatno sam zakašljala dok sam joj odgovarala, samosažalijevajući se, nisam bila svjesna da ću prekoračiti veliku granicu nakon čega neće biti povratka; da us vojim rukama držim predmet jednostavan izgled kojeg skriva njegovu veliku moć. Svi strastveni čitatelji imaju takvu knjigu, svi su oni doživjeli trenutak koji opisujem i kada je meni mamam ponudila taj izlizani primjerak iz knjižnice, takav je trenutak bio preda mnom. Iako do tada nisam znala, nakon što uronim duboko u svijet Blatnog Čovjeka, stavrni se život nikada više neće moći nadmetati sa svijetom mašte i pobijediti u toj borbi. Od tada sam bila vječno zahvalna gospođici Perry jer kada je mojoj majci preko pulta pružila tu knjigu i navela je da je proslijedi meni, ili me je zamijenila s nekim mnogo starijim djetetom, ili je bila sposobna zaviriti duboko u moju dušu i tamo nazrijeti rupu koju je trebalo popuniti. Odlučila sam da ću povjerovati u to drugo. Naposlijetku, svrha knjižničara je, i oni su se na to zakleli, da knjige spare s čitateljima kojima su namijenjene.“

Ime ruže

Umberto Eco: Ime ruže

„…“Kako to? Da biste saznali što kaže jedna knjiga morate čitati druge knjige?“

„Katkad se može i tako. Knjige često govore o drugim knjigama. Često je knjiga bezazlena poput sjemenke, koja će se rascvasti u opasnu knjigu, ili obratno, slatki je plod gorka korijena. Zar ne bi čitajući Alberta mogao doznati što je mogao kazati Toma? Ili pak čitajući Tomu doznati što je kazao Averroës?“

„Istina“, rekoh udivljeno. Dotad sam mislio da svaka knjiga govori o stvarima, ljudskim ili božjim, koje se nalaze izvan knjiga. Sad sam uvidio da knjige nerijetko govore o knjigama, a to je kao da razgovaraju jedne s drugima. Osvijetljena ovom mišlju, učini mi se da me knjižnica još više uznemiruje. Mjesto je to, dakle, dugog stoljetnog šaputanja, neprimjetnog dijaloga između pergamenata, nešto živo, stjecište sila kojima jedan ljudski um ne može vladati, riznica tajni koje ishode iz mnogih umova i koje su nadživjele one što su ih proizveli ili ih kao posrednici prenosili.“