“More makova” kozmopolitskog rođenog Indijca Amitava Ghosha došlo mi je pod čitalački zub nakon debakla s “I djeca njihova za njima”. Početak me gurnuo još dublje u očaj jer me uvodne stranice nikako nisu uspjele zainteresirati i prikovati za knjigu, kako se to već događa s knjigama koje… koje imaju tu sposobnost. Tome nije pripomogla niti jezična poluzbrka jer se u tekstu koristi mnogo riječi indijskog (što je zapravo zbirna imenica za nekoliko različitih jezika) pa zatim i miješanog englesko-indijskog porijekla od kojih je dio naveden u rječniku na kraju knjige pa se mora stalno listati da se vidi značenje, što nekako usporava i razbija ritam čitanja, a ja to ne volim. Kad čitam, onda čitam, ne učim strani jezik. No, ako sam nešto, onda sam tvrdoglav i uporan, nastavio sam čitati i ovaj put se to doista isplatilo. Nakon početnih bacakanja i koprcanja, bio sam snažno uvučen u priču koja se iz nekoliko naizgled nepovezanih rukavaca slila u riječnu bujicu događaja i pred sobom pomela sve distrakcije vukući i mene savršeno postavljenog u smjeru strujanja kako bih pružao najmanji otpor.

„More makova“ prvi je dio trilogije koja je smještena na Indijskom potkontinentu u 19. stoljeću u doba britanske kolonijalne vlasti na tom prostoru. Roman obiluje jezicima, narječjima, rasama, narodnostima, običajima, pravi jedan „melting pot“ na indijski način. Kroz sve to, autor nas upoznaje sa životom u to doba, društvenim zakonitostima, ophođenju među ljudima i vrlo jasno daje pregled igre koja se igrala u to doba. Ako zanemarimo indijske i indoengleske riječi, stil pisanja je jasan i dinamičan, početni rukavci priče se lako mogu pratiti bez obzira na to što su, kako je u uvodu već rečeno, naoko nepovezani, no, s razvojem priče kao da prolaze kroz lijevak, sve se više približavaju dok se u jednom trenutku ne uliju u zajednički tok.

Uglavnom mi se prilikom čitanja iskristalizira jedna temeljna misao koja postane kao neki zajednički nazivnik pročitanog djela. Ovdje je to obeščovječenje te raščovječenje kao postupak koji dovodi do obeščovječenja. Naime, na brojnim je mjestima prikazano ophođenje jedne skupine ljudi prema drugoj kao da ta druga skupina uopće nisu ljudi. To je prisutno u prikazu kastinskog sustava unutar samog domicilnog stanovništva Indije, ophođenja Britanaca prema domicilnom stanovništvu, vojnika prema zatvorenicima, brodskog oficira prema članovima posade, roditelja koji prodaju svoju djecu… Patrijarhat koji vlada ne samo da je toksičan, ne da ima obilježja robovlasništva, nego se ženama raspolaže kao da su roba na tržištu… Britanci pod krinkom brige za domicilno stanovništvo i „želje“ da im donesu civilizaciju nemilice iskorištavaju i ljude i zemlju isijavajući tolike količine licemjerja koje se niti farizeji ne bi postidjeli. U svim tim primjerima kao da ljudi ispred sebe ne vide ljude nego… ne znam što, ne bih rekao niti predmete, jer se na predmete ipak pazi…  Postupak raščovječenja, u kojem postupci ljudi prema pojedincima utječu na to da pojedinac, čovjek, kao da prestaje biti čovjek i pred sâmim sobom i pred drugima, prikazan je na primjeru Neela, raskhalijskog radže, koji je u kratko vrijeme od pripadnika najviše kaste postao otpadnik te, u manjoj mjeri, na primjeru Jodua kojeg kažnjavaju za (nepostojeći) prijestup.   U situacijama u kojima ljudi ne gledaju na druge ljude kao na ljude na vidjelo dolaze nezamislive užasnosti koje je čovjek u stanju napraviti drugom čovjeku, u nebo vapijuće nepravde koje prečesto na ovom svijetu ostanu neispravljene.

No, bez obzira na mrak koji kaplje iz prethodnog odlomka, autor uspijeva zadržati optimističan ton i kao mrkvu ispred magarca daje nazrijeti čitatelju svjetlo na kraju tunela. Osim optimizma, nađe se i pokoja briljantna opaska, meni osobno jedna od najupečatljivijih o ljubavi koje sam pročitao:

„Kako to da joj nikad nitko nije rekao da najviše hrabrosti ne traži sama ljubav, nego njezini varavi vratari: panika kad je prepoznaš, strepnja od očitovanja, strah od odbijanja? Zašto joj nikad nitko nije rekao da sestra blizanka ljubavi nije mržnja nego kukavištvo?“.

Roman je fantastična pripovijest o ljudima i društvu općenito, ali i specifičnom indijskom podneblju, koji je doista lako preporučiti, a nadam se da će biti lako doći i do nastavaka trilogije!