Ljetno radno vrijeme knjižnice: Kliknite ovdje

Mihail J. Ljermontov : Junak našeg doba – čitateljski osvrt Tomislava Mlinca

Oduvijek sam volio čitati. Još kao klinac gutao sam knjige. Sve osim lektire. O lektiri nemam baš dobro mišljenje, smatram da je neprimjerena dobi djece u kojoj ju trebaju čitati. Kći mi sad ide u treći razred gimnazije i na istom je kolosijeku što se čitanja tiče. Pa je tako donijela doma Ljermontovog „Junaka našeg doba“ i ostavila ga pod kuhinjskim prozorom da provjeri puše li ispod prozorske daske. Ljermontov i njegov Junak strpljivo su vršili zadanu im službu sve do jučer, kad su se konačno našli u službi za koju su izvorno i bili namijenjeni. Ali, nije knjigu uzela kći, nego otac. Uostalom, zašto i ne bih, pa nije mi više lektira… Dan je bio mrljav, taman sam se vratio iz šetnje sa psom, prebijen kao isti, pojeo doručak, spazio knjigu, vidio da je “taman” debljine i odlučio nadoknaditi propušteno.

Pročitao sam roman u jednom dahu. Oduševila me lakoća pripovijedanja, elegantno skakutanje između pozicija pripovjedača, potpuno logično, razumno i razumljivo, dajući samom pripovijedanju razigranu notu i razbijajući potencijalnu monotoniju, čineći to nenametljivo i prirodno. Jezik je razigran, rečenica odiše nepretencioznim bogatstvom, katkad zna biti i dugačka, ali nipošto nije zamorna i ne odaje osjećaj da je pisac jednostavno želio napisati najdulju rečenicu koja je ikad napisana. Mjestimice se pripovjedač obraća direktno čitatelju, čineći tako čitanje intimnijim, no ne čini to na nametljiv način.

Roman pripada razdoblju romantizma, ali nipošto nije naporan i dosadan u smislu beskrajnog umiranja u ljepoti prirode i sladunjavih izljeva neuzvraćene vječne ljubavi koja vjerojatno ne bi niti željela biti uzvraćena jer bi joj se oduzela daljnja mogućnost cviljenja i cendranja. U romanu ima i opisa prirode i ljubavi, ali u potpuno razumnoj mjeri i u službi priče. Osim prirode i ljubavi, ima tu i života u Rusiji onoga doba, odnosa aristokracije i građanskog puka, prikaza onih najsiromašnijih i “najdivljijih” slojeva društva, ali ono u čemu je ovaj roman ipak najdojmljiviji su portreti likova, s naglaskom na psihološke portrete koji su minucioznom vještinom i kirurškom preciznošću dočarali glavne i najupečatljivije osobine likova. S obzirom na to da ga je Ljermontov završio kad je imao tek 25 godina, čini mi se da to svjedoči sjajnoj njegovoj emocionalnoj inteligenciji i sposobnosti psihoanalize. Ima i sjajnih razmišljanja o ljudskoj prirodi i životu uopće i moram priznati da je ovo jedan od intelektualno najjačih romana koje sam pročitao. Moram priznati da nisam znao ništa o Ljermontovljevom životu i da sam čitajući mislio kako je čovjek sigurno napisao ovo djelo sa šezdesetak godina. Nemalo sam se iznenadio kad sam pročitao da je umro s 27 godina. Razmišljanja koja isijavaju iz djela vrlo su zrela i lako prispodobiva i više nego dvostruko starijoj osobi. Sam roman ima 140-ak stranica, nije prevelik, ali je zaokružen i ne gubi se u besmislenostima dajući jasan dokaz da se veličina književnog djela ne mjeri brojem stranica te da se mnogo toga pametnoga može reći u relativno malo riječi. Počesto pametni ljudi zapadnu u zamku pretjerivanja u pričanju i onda se sve što pametno imaju za reći razvodni do te mjere da slušatelju ili čitatelju postanu zamorni. S ovim djelom to definitivno nije slučaj.

Uopće se niti ne trudim sakriti oduševljenje „Junakom našeg doba“ i mislim da ću istražiti Ljermontov (nažalost prekratki) opus. E sad, bih li isto mislio i u srednjoj školi, nikad neću saznati…