Ljetno radno vrijeme knjižnice: Kliknite ovdje

Gabriel García Márquez : Patrijarhova jesen – čitateljski osvrt Tomislava Mlinca

Knjiga mi je bila na popisu za pročitati, iako ne znam više ni kako ni zašto ni kad sam je na popis stavio. Nisam ništa znao o njoj, tako da sam u čitalačko iskustvo uronio potpuno bez predrasuda. I sad, nakon što sam je pročitao, pitam se što sam to zapravo čitao. Pročitao sam bujicu riječi, vodopad, Niagarine slapove riječi, kaotične kao i virovi koje vodopadi i bujice stvaraju. Neprijeporno je da te bujice i virovi u svoj toj kaotičnosti izrode i poneku ljepotu, ali kaotičnost je zamorna, iscrpljujuća. Kad bih tražio jednu riječ koja najbolje opisuje ovaj roman, bila bi to upravo riječ „kaotično“. Kaotični košmar u glavi mahnitog tiranina koji je glavna nit romana i kaotično, turbulentno strujanje izraza autora ovog romana struje svijesti. Distopijski košmar imaginarne zemlje kojom vlada sumanuti despot, dekadenciju ionako dekadentne vladavine dodatno pojačava i taj stil pisanja kojeg je teško pratiti, budući da se rečenice protežu preko cijele stranice (mjestimično i više), lice pripovijedanja se nemilosrdno mijenja kroz te suludo dugačke rečenice, mijenjaju se i vrijeme i mjesto, i tema, i štogod poželite, nije problem, stalna u tim rečenicama samo mijena jest. Kad sam čitao „Ispovijedam“ Jaumea Cabréa, izludio sam tim njegovim stilom pripovijedanja, koji isto ne poštuje vremensko-prostorni kontinuum, kao niti lice pripovijedanja, ali Márquez ga je digao na još višu razinu. Razvidno nisam osobiti ljubitelj takvog stila pisanja, iako nemam problema s dugačkim rečenicama (Zafón mi je u „Sjeni Vjetra“ odličan), ali u nekim trenucima autora struja svijesti dovede do potpunog apsurda, i to mi jednostavno nema smisla. I zašto, do bijesa, psovati Boga i Gospu…

Ne mogu osporiti autorovu sposobnost da plastično dočara mučne scene nasilja, suludost tiranskih postupaka, potpunu lišenost suosjećanja za sudbine „malih“ ljudi, bjesomučnu i patološku opsjednutost vlašću te paranoju želje za ostankom na istoj, zaluđenost ljudi vladarima te besciljnost i grozomoran život pod tiranskim režimima, ali, nažalost, to su bljeskovi koje brzo pokrije gusti oblak literarnog iživljavanja koje počesto izgleda kao da je sâmo sebi svrha, pretenciozno kao i sâm taj tiranin kojeg opisuje, potpisujući time sebi presudu kojom obično završavaju tiranski režimi. Onako kako to oni najmanje žele.

Čitajući knjigu, pitao sam se kakav će mi se osjećaj iskristalizirati na kraju, nakon svih tih više ili manje suludih jezičnih i izraznih akrobacija… Osjećaj da autora više ne shvaćam ozbiljno i da me više nije briga što želi reći… A mislim da je to najmanje što jedan pisac želi.