Ljetno radno vrijeme knjižnice: Kliknite ovdje

Gabriel García Márquez : Ljubav u doba kolere – čitateljski osvrt Tomislava Mlinca

Nakon lošeg početka s Gabrielom Garcíom Márquezom u „Patrijarhovoj jeseni“, bijah odlučio odmah u početku odustati u slučaju da romanom ponovo slobodno prostruji autorova svijest. Međutim, to se nije dogodilo. Roman započinje gotovo kao „Kosti“, „CSI“ ili koja druga forenzičarska serija, no nakon početnog kriminalističkog cimanja udicom, pretvara se u zbirku autorovih razmišljanja o ljubavi, vremenu i protjecanju istog, starosti, braku, a pogotovo vanbračju te daje prilično zorni prikaz jednog razdoblja u povijesti Kolumbije. Taj prikaz života i vremena mi je i najveća vrijednost ovog romana. Promišljanja o protjecanju vremena i starosti su mi nekako isforsirana i prenategnuta, a prikaz ljubavi mi je jedan od najnedostojnijih o kojima sam čitao. Imam osjećaj da od svih prikazanih oblika ljubavi, nijedan zapravo nije ljubav. Čuvstveno umiranje Florentina Arize prema mladoj Fermini Daza u rangu je Wertherovog umiranja, ali bez pucnja u prazno, sulude patnje koje nemaju veze sa stvarnim životom i osobom, o kojoj zapravo ništa ne zna, patološka zaljubljenost u ljubav, da parafraziram Josipa Pupačića. Ferminini (polu)čuvstveni odgovori rezultat su više hira i znatiželje, inata, nego iskrene želje za upoznavanjem stvarne osobe; brak Fermine i Juvenala Urbina običan je suživot dvoje ljudi koje je, eto, slučaj upregnuo da zajedno oru neravnim brazdama života. Ništa drukčije nisu prikazani niti ostali brakovi koji predstavljaju samo društveni paravan iza kojeg se odvijaju brojni seksualni susreti koji veze s ljubavi imaju koliko i sâma veza u tom nazovi braku. Što uopće reći o Florentinu Arizi koji je (d)evoluirao od onoga koji je svoje djevičanstvo čuvao za obožavanu Ferminu do serijskog švalera kojem je bitno samo da osoba s kojom želi liječiti svoje frustracije ima X kromosom. Ne lomi ga nešto puno niti to što njegov razvratni život ponekad ostavlja i krvavi trag pa njegove priležnice ostanu i bez glave. Odnos Fermine i Florentina u poznim godinama nakon smrti Fermininog muža Juvenala djeluje više kao „koga briga, ionako ćemo uskoro umrijeti“, nego išta drugo…

Što se samog stila pisanja tiče, Marquez je ovdje sjajan u opisima emocionalnih stanja likova, a pogotovo fotografijama života u Kolumbiji, izraz mu je bogat, rečenica mnogo jasnija nego u „Patrijarhovoj jeseni“, na ponekim mjestima izrazito duhovit i pronicljiv.

Na kraju, dojma sam da je roman anti-oda ljubavi, a da muško-ženski odnosi nisu ništa drugo doli bordel u kojem svi plaćaju svima, samo što je valuta različita.